Dragi roditelji vi koji se trudite i dajete sve od sebe u ovo zbunjujuće vrijeme gdje savjeti o odgoji iskaču na sve strane, gdje je svatko stručnjak za sve, gdje se svaka situacija secira do neprepoznatljivosti, gdje je lakše nego ikada prozvati sam sebe za neadekvatnost, izgubiti sebe i svoj unutarnji kompas, osuditi se za pogreške i osjećati konstantnu krivnju, gdje se razne stvari prezentiraju na pogrešne načine, a stvarna bit ostaje negdje po strani. Vama i sebi želim napisati ovaj mali podsjetnik jer osjećam da je potrebno.

Postavljanje jasne i odlučne granice nije razlog za osjećaj roditeljske krivnje.

Jasna granica ne isključuje uvažavanje i poštivanje djeteta već upravo suprotno.

Nisi loš roditelj ukoliko jasno djetetu daješ do znanja što je ispravno, a što nije.

Dijete treba učiti postavljanju vlastitih granice ali i poštivanju tuđih granica i sloboda.

Ne postoji jedno ispravno rješenje za sve situacije u odgoju, odgoj djeteta i izgradnja odnosa s djetetom nisu matematika.

Odnos s djetetom se gradi uporno i strpljivo i jednako tako se i narušava.

Svako dijete i svaki roditelj je različit i nužno je poštivati različitosti i zadržati autentičnost svakog pojedinca.

Uči i educiraj se ali filtriraj, važi i kritički pristupi svim savjetima jer nisu svi ispravni, univerzalni, a niti temeljeni na činjenicama.

Pomno biraj sadržaj i savjete koje ćeš primijeniti. Sam broj pratitelja na Instagramu ne čini nekoga stručnim, kompetentnim ni obrazovanim za davanje savjeta i preporuka (posebno po pitanju odgoja ali i svega drugog) , a motivi i osoba koje stoje iza profila mogu biti razni.

Uloga roditelja je kompleksna i zahtjevna ali to je tvoja uloga i imaš pravo glasa.

Sadržaj koji u tebi budi osjećaj krivnje, zbunjenosti i tjeskobe nije sadržaj koji njeguje tvoje roditeljske kompetencije već narušava tvoje mentalno zdravlje.

Koristi svoju roditeljsku intuiciju i kritičko razmišljanje.

Poseban si, učiš, trudiš se i promišljaš. Dovoljan si. Voli, slušaj, prihvaćaj, poštuj i budi prisutan to je baza odgoja i odnosa koja, čini mi se, sve više pada u drugi plan i ostaje zapostavljena.

Zašto vam ovo danas pišem?

 Majka sam dvije djevojčice (6 i 2 godine) i predškolski sam psiholog pa često kažem da ja rani predškolski odgoj i obrazovanje i radim i živim. S obzirom na moju roditeljsku i profesionalnu ulogu trudim se educirati i usavršavati te pratiti općenite trendove i aktualnosti vezane za odgoj i obrazovanje djece predškolske dobi. Ono što primjećujem je da što više istražujem ovaj svijet to sve više postajem svjesna koliko je on konfuzan i koliko se pogrešnih i neutemeljenih informacija (posebno kroz društvene mreže) svaki dan servira roditeljima. Možda ovo ne bi ni osvijestila na ovaj način da nemam privilegiju sagledati sve ovo i kroz oči psihologa koji radi s djecom i roditeljima i kroz oči jedne mame koja se trudi broditi kroz roditeljstvo najbolje što može i zna. Naime, shvatila sam posljednje vrijeme kako polako gubim sebe u odgoju vlastite djece. Da. Osjetila sam da gubim svoj kompas i intuiciju, stavljam se u kutije, sama sebe vrednujem i ocjenjujem na ružan i okrivljujući način, ne dajem si predaha i nisam niti malo blaga prema sebi, a propitivanje i krivnja me vrebaju iza svakog odgojnog postupka. I onda sam stala. Odmaknula sam se, razmislila, razgovarala sa stručnim ljudima kojima vjerujem, osluškivala sebe i svoje misli. Shvatila da sam jednostavno toliko preplavljena informacijama koje nisam filtrirala, kojima nisam pristupala kritički da su me jednostavno počele gušiti.

Shvatila sam da sam nesvjesno na sebe polijepila toliko savjeta koje nisam provjerila. Stvorila sam si očekivanja koja su neutemeljena. Izgubila sam svoju autentičnost u odgoju zamjenjujući ju raznim pravilima, strategijama i receptima. Rekla sam dosta.

Ja sam roditelj to je moja uloga

Odgovornost za odgoj moje djece je na meni. Moje zadovoljstvo i mir u ulozi roditelja omogućuju moju kvalitetnu prisutnost u životima moje djece stoga sve što u meni izaziva nemir i odvlači me iz uloge roditelja kakav želim biti svojoj djeci mičem od sebe. Postavljam granicu i time najbolje učim svoju djecu da je jednom i one znaju postaviti. Štitim sebe i nas od onoga što nam unosi nemir. Možda zvučim malo dramatično, ali da takva ponekada i jesam kada se radi o stvarima koje su mi važne. Autentičnost u odgoju, prihvaćanje i poštivanje slobode, prava, različitosti i individualnosti svake pojedine osobe ključ je izgradnje kvalitetnog odnosa. Stoga si ja dopuštam biti JA u odgoju svoje djece jer želim da i moja djeca jednom znaju pronaći svoje autentično JA u ovom kaotičnom svijetu.

Društvene mreže

Ovo o čemu pišem vidim svakodnevno i u radu s roditeljima. Osjećaj krivnje posebno kod majki je ogroman, propitkivanje i samokritika vire iz svake rečenice. Posebno vidim negativan utjecaj društvenih mreža gdje se razni savjeti o odgoju prezentiraju uz mnogo prikrivenih kritika i omalovažavanja.

Društvene mreže imaju naravno puno svojih pozitivnih strana i predivnih korisnih i podražavajućih profila, no zahtijevaju jedan ozbiljan pristup, svijest i kritičnost jer prepune su i sadržaja koji nije blagotvoran i podržavajući za naše mentalno zdravlje i roditeljske kompetencije. Često se na nesvjesnoj razni uspoređujemo sa sadržajima koje vidimo na društvenim mrežama i prema tom sadržaju vrednujemo sebe. Društvene mreže odnosno broj pratitelja često se doživljava kao mjerilo povjerenja nekoj osobi ili profilu po principu „što više pratitelja to veći kredibilitet“. No to nije tako i broj pratitelja je samo broj pratitelja, a ne mjerilo nečije stručnosti, kredibiliteta ili iskrenosti. Stoga trebamo redovito održavati higijenu svojih misli i sadržaja kojeg u njih puštamo, a to znači mudro birati profile koje pratimo i sadržaj koji konzumiramo posebno kada se tiče bitnih tema poput djece, odgoja, zdravlja i sl.

Za kraj

Sada kada sam sve ovo podijelila s vama želim podijeliti još neke svoje misli.

Želim vam reći da ste dovoljne, da ste vašoj djeci savršene upravo takve kakve jeste i da bi bilo lijepo da se povremeno možete vidjeti njihovim očima.

Želim vam reći da vas vidim i da znam koliko je zahtjevno i ne pri tom ne mislim na ovaj fizički dio nego baš na ovaj emotivni o kojem se jako malo priča.

Želim vam reći da vas razumijem i da su mi poznati vaši strahovi i brige.

Želim vam reći da su sve pogreške koje ste napravile i koje će te napravit u bilo kojem odnosu pa tako i u svom odnosu s djecom prirodne, ljudske i apsolutno očekivane. One neće narušiti vaš odnos s djetetom jer odnos, koji se temelji na uzajamnoj ljubavi i poštivanju, se ne ruši niti gradi u jednom danu ili jednim činom.

Volite, poštujte i budite tu kako za vašu djecu tako i za sebe same jer odgoj je maraton, a ne sprint.

Hvala Vam na čitanju!